Job 9

1A Jov odgovori i reče: 2Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti prav pred Bogom? 3Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuće na jednu.

4Mudar je srcem i jak snagom; ko se je opro njemu i bio srećan? 5On premješta gore, da niko i ne opazi; prevraća ih u gnjevu svom; 6On kreće zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju;

7On kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapečaćava zvijezde; 8On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim; 9On je načinio zvijezde kola i štape i vlašiće i druge jugu u dnu;

10On čini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja. 11Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; prođe, a ja ga ne opazim. 12Gle, kad uhvati, ko će ga nagnati da vrati? ko će mu kazati: šta radiš?

13Bog ne usteže gnjeva svojega, padaju poda nj oholi pomoćnici. 14A kako bih mu ja odgovarao i birao riječi protiv njega? 15Da sam i prav, neću mu se odgovoriti, valja da se molim sudiji svojemu.

16Da ga zovem i da mi se odzove, još ne mogu vjerovati da je čuo glas moj. 17Jer me je vihorom satro i zadao mi mnogo rana ni za što. 18Ne da mi da odahnem, nego me siti grčinama.

19Ako je na silu, gle, on je najsilniji; ako na sud, ko će mi svjedočiti? 20Da se pravdam, moja će me usta osuditi; da sam dobar, pokazaće da sam nevaljao.

21Ako sam dobar, neću znati za to; omrzao mi je život moj. 22Svejedno je; zato rekoh: i dobroga i bezbožnoga on potire. 23Kad bi još ubio bič najedanput! ali se smije iskušavanju pravijeh. 24Zemlja se daje u ruke bezbožniku; lice sudija njezinijeh zaklanja; ako ne on, da ko?

25Ali dani moji biše brži od glasnika; pobjegoše, ne vidješe dobra. 26Prođoše kao brze lađe, kao orao kad leti na hranu.

27Ako rečem: zaboraviću tužnjavu svoju, ostaviću gnjev svoj i okrijepiću se; 28Strah me je od svijeh muka mojih, znam da me nećeš opravdati. 29Biću kriv; zašto bih se mučio uzalud?

30Da se izmijem vodom šnježanicom, i da očistim sapunom ruke svoje, 31Tada ćeš me zamočiti u jamu da se gade na me moje haljine.

32Jer nije čovjek kao ja da mu odgovaram, da idem s njim na sud; 33Niti ima među nama kmeta da bi stavio ruku svoju među nas dvojicu.

34Neka odmakne od mene prut svoj, i strah njegov neka me ne straši; Tada ću govoriti, i neću ga se bojati; jer ovako ne znam za sebe.

35